Dark of night

Ujesen obavezno pomislim na onaj Balaševićev stih:
„Tek u jesen otkriju se boje krošanja,sve su iste u leto zeleleno....“,zapjevušim i pogledam u nebo.
I u njihovom gradu bila je jesen.Nespremni su dočekali teški sjevernjak koji ih je iznenada pogodio.A uopće nije izgledala opasno.Sjajne,tamne oči,uobičajene traperice,marame koje su vonjale na Patchuli,nekada bijele Pumerice.I kosa.Duga,crna,dečkooboriva....
Govorila je puno i brzo,domišljato i ponekad nerazumljivom logikom.Rekao bi netko tipično ženski ali teme su bile sasvim muške.Muzika,tulumi,akciski filmovi,cuga.Samo o autima nije imala pojma.Nije bilo preseravanja.Čista,gola istina.
Pojavila se iznenada.Nisu znali da će tako i nestati.Uvukla se među njih,i postali su tako ne dva već troje najboljih prijatelja.
Žec ju je poznavao otprije,Meli je bila sasvim nova.Kako je odrasla,čudio se Žec,koji ju je jedva pamtio ko klinku koju je zbog susjede morao vući okolo,klinku koja nije znala ni zaključati bicikl i još je cmizdrila zbog toga.
Smijala se ludo glasno.Zagrijao im je srca taj raskalašeni smijeh iako to ne bi priznali ni za šta na svijetu.Najviše je voljela uhvatiti obojicu ispod ruke i preskakivati lokvice zaostale od posljednje kiše.
„Ovo je savršen grad!“oduševljeno je uzvikivala kada bi prošetali kojom novom ulicom.
Ispričala im je o zelenoj vjenčanici koju je ugledala u izlogu njihovog grada i da to ziher znači da će se tu udati.Čudili su se iskrenošću njenih bedastih dječjih snova koje je podijelila s njima.
„Ovo je grad za mene,kužite?“Nisu kužili,no nema veze.Stisnula je poljubac i jednom i drugom u lice i žalila se na Melinu pikavu bradu i Žecovo vječno natmureno lice.
Mogla je pojesti,bez srama,cijelu veliku pizzu,mogla je u tišini slušati Žecovu gitaru satima,mogla je isto tako plesati satima ko da je sama na svijetu ili slušati o dosadnim predavanjima njihova faksa.A zbilja nisu očekivali da će jedna klinka znati sve o muzici,njihovoj muzici.
Bez uvoda im je povjerila da godinama radi na projektu skidanja jumfa i da joj to nikako ne uspjeva i kakve veze ima poslati cimericama razglednicu bez križića.
Čekali bi je subotom na autobusnoj stanici a ona bi se svakom bacila u zagrljaj kao malo dijete,uhvatila jednog pa drugog pod ruku i uzviknula.“Dečki,idemo!Noć nas zove!“
Bili su ponosni na nju zbog cijelovečernjeg vrištanja i prvom redu na koncertu njihove „Flote“ i nisu kužili kako je uspjela zapamtiti sve tekstove u tjedan dana.Oduševila ih je uskim crnim hlačama i bijelom košuljom na onom rođendanskom tulumu.Rekla je:“Pa kaj ste blenuli?!Ja smijem obući bijelu košulju jer sam jumferica!“I nimalo se nije naljtutila kada je netko prolio crno vino na tu njenu bijelu,posuđenu košulju.
Uživala je kada bi je vozili biciklom kroz grad.Vrištala je dok je Mela jurio preko raskršća a ona stajala na paketsicu.
Jednako je vrištala i sjedeći na štangi Žecovog bicikla stišćići ga za vrat.
A onda joj je,jednog dana,Mela rekao da Žec okolo priča da mu je cura.Popizdila je i istog trena s Melom pobjegla Žeca ostavivši u discu.Sakrilil su se u Melinu kuću,u njegovoj sobi.
Dugo je sjedila u Melinoj fotelji i tiho plakala.Mela ju je poljubio i zaljubio se.Do kraja.Ionako ju je već obožavao.

Voljela se maziti u njegovom krevetu.Pa bila je gotovo dijete.
Jesen je poodmakla.Više nisu jurili gradom na biciklu.Izbjegavali su Žeca.Bilo je sve hladnije i dosadnije.
Mrzila je skrivanje pred Melinim starcima,mrzila je pizzu koju je pekao Mela,mrzila je njegovo nagovaranje da uđe u krevet i da ponovno probaju.
Jedne joj je noći ispričao planove o zarukama i vjenčanju.Sad ona nije kužila.Starci ju nisu smjeli vidjeti a priča o svadbi?!Rekla mu je da je njoj sasvim nelogično udati se a još je jumferica.Nije kužila ni zašto se želi oženiti njome a uopće ne zna odgovara li mu u seksu.Nije je uopće slušao.
A ona se plašila onih ogromnih umjetničkih slika u njegovom dnevnom boravku u koji je jedno jutro kradom zavirila.
Tada je mahnula kroz prozor autobusa na odlasku,izvadila iz jakne bilježnicu iz Filozofije i cijelim putem do Zagreba učila.
Nije došla slijedeće subote.Nije nazvala.Nije došla ni dva tjedna poslije niti za mjesec dana.
Nije se više vozila na biciklu,ali je dobila peticu iz Filozofije.Maturirala i upisala faks.
I dalje je bila jumferica i ponovno je došla jesen.
Jedne subote ponovno je u pumericama prošetala lisnatim stazama njihova grada.Žec ju je bez pitanja provezao biciklom.Nisu spominjali Melu.
Čitave joj je noći svirao songove iz „Kose“.Ona je pjevala i plakala.Vratila se i slijedeće subote.Ožiljak iznad Žecova lijevog oka više je nije plašio,a on ju je vozio najljepšim drvoredima Starog grada.Nije više vrištala za vrijeme vožnje.Uvukla bi se u udubinu njegova vtara i čvrsto ga grlila.
Jednom je oamljena toplinom spustila poljubac,pa još jedan i još jedan........i više nisu mogli prestati.
Odveo ju je na pizzu kod svoje sestre,upoznao s nećacima,bakom i pokazao extazy.Povjerila mu je da želi napokon baš iz ovog grada poslati razglednicu s križićem.Zasjale su mu oči,a njene su sjale već danima.
Dan je bio maglovit sa preranim jesenskim sumrakom.Dovezao ju je na biciklu.Imali su ključ sestrine prazne kuće.Pustio joj je omiljenu pjesmu Stonsa.Bilo je toplo i crveno.Satima joj je svirao gitaru,a zatim je satima ljubio.Rekao je da izgleda kao kraljica,da je prekrasna ,da ima tako meku kožu.Znala je da i misli to što govori i vjerovala mu je.Nije više ni o čemu brinula.Znala je da je trenutak došao i da je savršen.Zapamtila je datum i sat.
Poslije je gola,u toplom zagrljaju popušila joint.Postala je naizgled žena.Kasnije ju je provozao noćnim ulicama a ona je opet sretno vriskala“Imam križić!“i mahala razglednicom.
Slijedećeg se jutra uplašila količine trave u njegovim đepovima,sjetila susjedskih tračeva.Skočila je s bicikla.Ogulila koljena,do krvi.I pobjegla.
Nije došla slijedeće subote.Nije nazvala.Nije došla ni za mjesec dana.
Opet je jesen.Poželjela se provozati na biciklu,ali ga nema.A dečki u svom gradu već godinama voze mercedese.I opet je odlučila da će početi štedjeti za bicikl.I opet su malom zatrebale tenisice,opet je stigla opomena za struju,i tako.....
Na desnom koljenu još ima ožiljak od pada.Noću razmišlja o točnoj količini trave u Žecovom đepu.Sada zna da to i nije bilo nešto puno.

Poznajem je oko 22 godine.Previše mirna,tiha i bojažljiva.Izgleda kao Štrumfeta kada omota kosu ručnikom.U njenom gradu magle za mene imale neopisivu čar.Tolerirala je sve moje bjesomučne ispade,sve kome neuzvraćenih mladenačkih ljubavi,gledala me s podnošenjem satima kako plačem,slušala beskonačne iste priče i tužaljke,igrala se sa mnom detektiva po zagrebačkim ulicama,opijala se sa mnom,hodala po cesti kao metalka sa mnom,hvalila moju kuhinju i moje umjetničke radove....
natjerala me nedavno da prebrojim sve muškarce sa kojima sam spavala i nesvjesno natjerala na razmišljanje o toj velikoj brojci.
Napisala mi gomilu pisama na školskim praznicima.Napisala mi svoja mišljenja oko delikatnih situacija,ne savjete koje nisam tražila.
Samo jednom u životu rekla mi je:"Pazi da se ne zaljubiš!",baš onda kada je to zaista bilo opasno.
A ja?Ja je neizmjerno volim,jer ona je moja jedina prijateljica.Jedina osoba na svijetu koja zna sve lijepo i sve ono mračno o meni.
točno dva sata vožnje je daleko od mene....i baš sada bih trebala sjesti u auto i odvesti se do nje...treba mi prijatelj.

Koliko često poželite da se vrijeme zaustavi?Pomislim to brzo,tog trena kada sam sretna.Znam da neće stati,no poželim za svaki slučaj...Ima i dana koje bih željela ponovno proživjeti,na isti onaj način na koji su već proživljene....

Najprije sam bila presretna kada sam saznala da ću je dobiti.Onda sam je mrzila jer nisam mogla hodati,nositi traperice,jer sam bila debela i ružna,jer nisam položila Engleski zbog nje...Zatim sam danima smišljala kako da je nazovem.Sve je bilo glupo i bezvezno.A ja sam željela da već kada je tu,bude posebna.I tako sam se napokon pomirila s njom i čekala je.Bila je sasvim majušna i draga.Ubrzo se pretvorila u nasilnika.Danima nisam imala vremena presvući se...Kao da mi je namjerno vračala milo za drago.Svi su morali biti njeni.Sve je trebala i svi smo se morali podrediti njoj.Ponekad sam mislila da ću poludjeti.Ipak sam preživjela.Postala je slatka i bucmasta.Razoružavajuće se smješila.
Onda se razboljela.Teško sam podnosila dane bez nje.Neprestano sam plakala i samo nemoćno sjedila.I to sam proživjela.I sada je tu.Zahtjevna je,radoznala,iznenađujuće inteligentna.Pamti odlično,ljude,događaje,povezuje stvari i izvrsno zaključuje.Puno traži.Često me naljuti.Poželim nekad da je nema.Da odem....Ali nijedna druga žena ne zna priču o ananasu,kući sa dvanaest prozorčića;nijedna druga žena ne zna redosljed pusa,kiss i hag;nijedna druga žena ne bi mogla svake noći presvlačiti mokre pidžame i plahte bez ljutnje kao ja.
Ne bih mogla preživjeti bez njenih rijetkih,no tako toplih zagrljaja....

Jučer sam uletila u poslovnicu banke.Očajno uzdahnula zbog velike gužve(a nikad nije gužva u to vrijeme).Punih ruku knjiga pokušavala sam u velikoj torbi pronaći uplatnicu i istom rukom pripremiti poteban novac.Prenuo me nečiji pozdrav s lijeva.Podigla pogled,kad ono moj bivši dečko.Jedini bivši,jer samo njega od bivših računam...Udebljao se u licu i nekako izobličio,stajao je tamo tako mlohavo i nezainteresirano,loša frizura,one još uvijek lijepe plave oči...I dok sam čavrljala o svojoj obitelji,kući,djeci pred očima mi se vrtio film onog davno izvedenog striptiza u njegovoj sobi uz prigušeno crveno svjetlo,njegova plava karirana košulja na podu,"Hotel California" i kolači koje je donijela njegova mama.....A onda se on usred razgovora okrenuo prema vratima i tada ugledah ženu koja mu je upravo prišla i u sekundi me odmjerila od cipela do kose.Nasmješih se i ispružih ruku očekujući upoznavanje,no on je već bio na vratima a uz njega žena crne kose u skijaškom prsluku i s prevelikom torbom.Njegov pozdrav lebdio je u zraku a ja glupo gledala u svoju ispruženu ruku...

Godinama imam osjećaj da će mi smrt nesretnim slućajem odnijeti blisku osobu.Te su me misli u početku plašile a onda sam se s vremenom navikla na njih.Ovisno o trenutnoj situaciji u kojoj bi se takve misli javljale,planirala sam buduće korake životne za slučaj ostvarenja mojih mračnih slutnji.
Od malena sam okružena smrtima bliskih osoba.Kao dijete,kod bake na selu,često sam prisustvovala pripremanju odra za pokojnike.I ja sam u tome pomagala.Neka od starijih žena obratila bi mi se užurbanim riječima:"Trkni kod strine i donesi štender.A poslije od tete Mare donesi Asparabus!"Osjećala sam se odraslom i bila zadovoljna što i ja mogu učestvovati u tom poslu.Voljela sam pomoći.I danas mogu osjetiti miris ustajale,zamračene seoske sobe uz svjetlost svjeća...iako me plašio pogled na mrtvo tijelo,osjećala sam neku čudnu uzvišenu atmosferu u tim zamračenim seoskim spavaćim sobama sa po dva štendera uz glavu pokojnika i dva raskošna Asparabusa tete Mare.
Prije godinu dana domogla sam se takvog starinskog,drvanog stalka za cvijeće.Prelakirala ga i obojala.Prijateljima koji su dolazili u moju kuću i primjećivali štender kroz šalu sam odgovarala:"Još mi samo nedostaje Asparabus i mrtvac!"
Nekoliko puta sam čak ii u cvjećarnicama željela kupiti asparagus,jer jedini cvijet koji savršeno pristaje na taj stalak je samo asparagus.No moja potraga bila je bezuspješna.Jučer me posjetila mama.Iz auta je izvukla veliki prekrasni asparabus.Stavila sam ga na stalak.Savršeno.
I sad se nekako bojim da dolazi i pokojnik u moju kuću....

Sutra ću doći Bo.Doći ću u tvoj grad.Moram se zaustaviti.Ne mogu proći kroz njega tek tako.Doći ću i popit ću kavu...možda te okrznem pogledom u prolazu...Ma ti znaš što bih ja htjela,zar ne?Voljela bih vidjeti tvoje zabezeknuto lice kad uđeš u kafić i vidiš me tamo....

Sada mi se čini da je bilo tako davno....a i nije.Sad uviđam svaku i najmanju pogrešku u svojim postupcima a opet nalazim toliko opravdanja u svom karakteru za svaku i najmanju sitnicu.Ta tri dana su trebala biti moja životna škola.Danas mislim da neću ponoviti opet tu grešku,no sa mnom se zaista ništa točno znati ne može.
Tri dana slobode.Tako sam ih tada doživljavala.Tri dana toliko željena i toliko čekana,pomno planirana i trebali su to biti dani mog života.A bila je to samo gomila laži,egoizma....Sama sam sebi nanijela toliko boli...samo zato što nisam mogla čekati još nekoliko sati osobu za koju sam se klela da mi je najvažnija na svijetu...I tako se zadovoljih sitnicama.Onim tjelesnim što sam oduvijek prezirala.Zadovoljih se biserima bačenim pred svinje.I izgubih zauvijek ono za što sam vjerovala da mogu život dati....
Znam Bo,reći ćeš da je to bila kušnja.Nisam ti vjerovala,a zapravo sam ja bila ta koja laže...
Oprosti mi Bo.Znam,kasno je sad.No prodala bih dušu vragu da taj film vrati na početak...i bio si u pravu.Ne možeš dobiti uvijek baš sve ono što želiš.

....prekriti ruzmarin snjegovi i šaš...."A koliko ću još izdržati takvih guranja u blato,poraza,životnih nula?Koliko ću još povrataka i uspravljanja dočekati?Koliko je čovjeku zapiasano?

Glupo je bilo od mene,sasvim djetinjasto i naivno misliti da te netko može zamjeniti.Oprosti mi,Bo.Ti znaš,vrlo dobro,kako to ide.Noć,tišina,svjelucavi monitor,muzika,i riječi....zanesenost misli,težina samoće,nekoliko lijepih riječi...Na tren mi se zaista učinilo da sam pomislila prva ono što sam pročitala,na tren je čežnja za tobom bila tako nepreživljiva,na tren si trebao postati netko drugi.
Tih začaranih dana stalno su moje misli bile s tobom,a večeri s drugim....Da.No taj vitez nije našao oklop,nije se opasao mačem,nije spustio vizir i nije došao na dvoboj.